Ropstvo & kava

Objavljeno: 24/10/2015 • Autor: redakcija • Oznake:

Povijest kave usko je povezana s kolonizacijom i ropstvom u Latinskoj Americi.

Trgovanje robovima u Africi postoji vjerojatno još od početaka prvih razvijenih kultura. Egipćani su 2000. pr. Kr. napali susjednu Nubiju i porobili zarobljene ratnike. Takva je praksa u kasnijim stoljećima bila uobičajena. Do promjene je došlo u ranom 15. st. kada su arapski trgovci otkrili da je trgovanje ljudima jako lukrativno i to posve neovisno od ratovanja. Krenuli sa u lov na ljude i u potrazi došli sve do središnjega dijela kontinenta. Ubrzo su preuzeli nadzor nad tržištima istočne Afrike i arapskog svijeta, a kasnije čak i zapadne Afrike. No na orijentu je držanje robova dokumentirano i prije 8. stoljeća. Uglavnom su se držali bijeli robovi iz istočne Europe. U 8. st. za afrički se narod situacija promijenila, bolje reći – pogoršala. Tada su Abasidi, arapska dinastija iz današnjeg Iraka, odlučili isušiti močvare na jugu svojega teritorija i namijeniti ga za poljoprivredu. Za taj su posao tražili afričke radnike koje su smatrali jačima i izdržljivijima od Europljana. Te su afričke robove zvali Zandž (arapski “zemlja crnaca”).

Godine 869. došlo je do velike pobune Zandža koja je trajala gotovo 15 godina. Toliko su se dugo Afrikanci uspjeli boriti protiv svojih arapskih vladara. Pobuna je okončana 883. kada je princ Al-Muwaffaq dao pobiti brojne robove. Nakon toga, Arapi su promijenili stav. Ni danas nije jasno je li to bilo zbog humanitarnih ili financijskih razloga, no činjenica je da otada više nije bilo mnogo plantaža na kojima su se izrabljivali afrički robovi.

No taj događaj nije umanjio potražnju za afričkim robovima. Zapravo je taj biznis tek tada procvao zbog globalne kolonizacije. Potreba za radnom snagom postala je tražena i u Europi. Svjetska trgovina robljem započela je u 16. st., i to na tri kontinenta: u Europi, Africi i Latinskoj Americi. Trgovanje u tom trokutu imalo je svoju shemu. Europljani su izvozili pamuk, nakit i oružje u Afriku gdje su ih s afričkim trgovcima ili plemenskim vođama mijenjali za robove koje bi potom odveli u Sjevernu i Južnu Ameriku gdje su ih prodavali za rad u kućanstvima ili na plantažama. Pamuk, kava i duhan izvozili su se pak natrag u Europu. Nakon Španjolaca i Portugalaca, uskoro su i Englezi, Nizozemci, Francuzi i Nijemci također naučili kako se to radi pa je u 18. stoljeću transatlantsko trgovanje robovima doseglo vrhunac.

Uzgoj kave u Brazilu prije 1888. godine

Danas je Brazil najveći proizvođač kave na svijetu. Čak 25% svjetske kave raste na plantažama São Paula, Parane, Espírita i Minas Geraisa.

Godina 1888. bila je važna za proizvodnju brazilske kave jer je tada konačno ukinuto ropstvo. No Brazil je i prije 1888. postao glavni proizvođač kave. Dotad je taj velikan proizvodio dvostruko više kave od cijele ostale Latinske Amerike. Njegov je BDP bio veći od portugalskoga, a Rio de Janeiro postao je veći od Rima ili Madrida. Već 1900. Brazil je imao najdužu željezničku prugu izvan SAD-a i Europe. Oko 1800. na brazilskim je plantažama kave (cafezal, fazenda) radilo više od sto tisuća robova. Ipak, moramo napomenuti da je veći dio robova radio na plantažama šećera. Proizvodnja šećera dominirala je sve do početka 19. stoljeća.

Ono što su za Francusku njezini dvorci, to su za Brazil plantaže kave kojima su upravljali plantažeri (cafezeiros) za vrijeme Brazilskoga Carstva (1822.-1889.). Neke su od njih već nekoliko godina otvorene za javnost. Slično kao Paradores u Španjolskoj i Portugalu, u Brazilu se te plantaže rabe kao hoteli (pousadas). Neke od tih farmi (fazenda) leže u dolini rijeke Paraíbe, središtu prve faze velike proizvodnje kave, oko dva sata vožnje od Rio de Janeira, uz čije se brežuljke kava uzgajala još 1810. Glavni krvavi posao obavljali su robovi koji su morali živjeti u uskim barakama (senzales). Osim toga, na fazendama su ispod glavne zgrade bili izgrađeni i veliki podrumi u kojima su robovi morali spavati na podu kako bi toplinom svojih tijela grijali vladare koji su stanovali iznad njih. Smrtnost djece bila je ogromna. Kako su žene morale isključivo raditi, djeca su samo smetala, pa je taj mali dio preživjelih bio prebačen u domove. Da bi se takvi uvjeti ropstva i rada mogli kontrolirati, bili su potrebni pritisci i stalno brutalno nasilje.

Od početaka kolonizacije do 1888. ropstvo je bilo legalno. Taj je trend bio suprotan onome u državama Latinske Amerike u kojima se govori španjolski, jer je ondje ropstvo bilo zabranjeno, uz iznimku Kube. Brazilski baruni razvili su drukčiji oblik ropstva od onoga u SAD-u gdje se radilo po načelu “slave breeding”, što znači da su “velikodušno” dopuštali robovima da se vjenčaju te su im ostavljali mali komadić zemlje za “subagronomiju”. U Brazilu su 70 % robova činili muškarci koje se držalo u izolaciji. Njihovo brutalno držanje bilo je stalan uzrok manjih pobuna koje nisu vodile ničemu.

U cijeloj priči o ropstvu, na plantažama se kave zbila samo jedna uspješna pobuna, no ona je promijenila tijek povijesti.

U kasnom 18. stoljeću na Haitiju se odigrala jedina uspješna robovska revolucija. Ondje su robovi 1804. osnovali prvu neovisnu državu na potkontinentu. Danas je ta karipska republika najsiromašnija država zapadne hemisfere. Prije neovisnosti, tada još kolonija Saint-Domingue, pripadala je francuskom imperiju te bila glavni plantažni sustav, iznimno važan za ekonomsko stanje Francuske. Na temelju izrabljivanja pola milijuna robova, ta je kolonija postala glavni proizvođač šećera i kave, što je u Europi i Americi bila jako tražena roba.

Kada je započela Francuska revolucija, njezine su posljedice ubrzo zahvatile i tropske francuske kolonije. U Saint-Domingueu počela je Haićanska revolucija (1791.-1804.).

Francuzi su 1789. izglasali da su svi ljudi jednaki i rođeni u slobodi, ali ipak su se protivili tome da taj status vrijedi i za robove u njihovim kolonijama. Posljedice Francuske revolucije odrazile su se na gotovo svim američkim otocima: Grenadi, Svetom Vincentu, Svetoj Luciji, Martiniku, Dominiki, Guadalupeu i Antigui. Najpoznatiju pobunu u Saint-Domingueu poveli su Toussaint Louverture i Jean-Jacques Dessalines.

Francuska Narodna skupština 1790. odlučila je da svi mulati koji u kolonijama posjeduju zemljišta i plaćaju porez, dobiju građanska prava uključujući i pravo glasa. No haićanska se administracija nije držala te direktive iz matične države, pa je nezadovoljstvo počelo ključati. Do 1790. Francuzi su još imali stanje pod kontrolom, zahvaljujući crnim dobrovoljcima, no već je godinu dana kasnije situacija eskalirala što je najzad dovelo do pobune robova. Bjelačka populacija Haitija podijelila se na one koji su htjeli poštivati zakone Francuske revolucije i one kojima su vlastiti zakoni bili draži. Nakon krvavoga rata, francuske republikanske postrojbe zajedno s tisućama naoružanih crnaca u travnju 1793. najzad su pobijedili rojalističke postrojbe u bitci kod grada Cap-Françaisa (danas Cap-Haïtien). Iste je godine ropstvo konačno zabranjeno.

S druge strane, Brazil je u 19. st. ostao politički stabilan. Jedva da je postojala želja za neovisnošću od Portugala. Strah od robovskih pobuna ubio je bilo kakvu ideju o neovisnosti. Primjer Haitija pokazao je brazilskim oligarsima koliko je rizično tražiti političku slobodu u državi robova. Čak je i portugalski kralj, u bijegu od francuskih agresora i republikanca iz vlastite države, privremeno bio prebacio svoje sjedište u Brazil gdje je tražio političku stabilnost.

Zato je i kubanska priča o kavi usko povezana s Haićanskom revolucijom i ropstvom. Naime, kako na Kubi nije bilo dovoljno radne snage, ondje su španjolski kolonisti već od 1502. izrabljivali afričke robove u svim sektorima gospodarstva. No na Kubi dugu tradiciju nemaju samo rum i cigare. Još i prije no što je kubanski rum postao izvozna zvijezda, Kuba je bila jedan od najvećih izvoznika kave. Godine 1748. postavljene su prve plantaže na jugu zemlje. Ipak, do izvoza je došlo tek mnogo kasnije. Zbog velike revolucije na Haitiju, mnogo je Francuza bilo prisiljeno napustiti tu koloniju pa je velik dio njih pobjegao upravo na Kubu kamo su sa sobom donijeli veliko iskustvo i znanje o kavi. Broj plantaža brzo je narastao. Već 1827. bilo ih je 2070. Tako je početkom 19. st. međunarodna trgovina kubanskom kavom dosegla vrhunac. Nažalost, u Kubanskom ratu za neovisnost (1895.-1898.) uništen je velik broj plantaža pa su rum i cigare zamijenile kavu kao najvažniji izvozni proizvod.

 

HOW MANY SLAVES WORKING FOR YOU?

Vaš oglas ovdje?

Još nema komentara, Vi možete biti prvi!

Ostavite komentar